preskoči na sadržaj

Poljoprivredna i veterinarska škola Osijek

Dan Down sindroma 2017

U utorak, 21. ožujka 2017. godine, obilježili smo Dan Down sindroma. Obuli smo različite raznobojne čarapice i organizirali malu simboličnu humanitarnu akciju. U holu škole učenici 4.VT i profesorica Larisa Hosu postavili su edukacijske sadržaje koji približavaju život osoba s Down sindromom. Postavili smo  instalaciju s različitim čarapama i košaru u koju smo ubacivali čarapice za djecu koja žive u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra. Pacijenti, koji u bolnici ostaju do svoje punoljetnosti, najčešće boluju od genetskih bolesti i oštećenja, kao i od posljedica trauma i komplikacija pri porođaju.

Teško oboljeli mališani najčešće ne mogu samostalno hodati, hraniti se i ovise o tuđoj njezi. Mnogi od njih neprekidno moraju biti priključeni na aparate koji ih održavaju na životu. Nažalost, i umru. Upravo su ta djeca zaslužila svu ljubav i pažnju ovog svijeta, pogotovo roditelja. Nažalost, u bolnici ima puno djece o kojima roditelji nisu u mogućnosti ili ne žele brinuti pa ulogu brižne majke mora preuzeti država, odnosno liječnici, sestre i volonteri.

S obzirom na to da je sin profesorice Kušenić u bolnici, upućeni smo u teškoće i potrebe „malih Bistranaca“. Dvije profesorice su posjetile bolnicu i obogatile svoje životno iskustvo. Biti roditelj, volonter ili posjetitelj djetetu, koje živi bolnici, nije lagano. Volontiranje ne iziskuje materijalni trošak, a malo pjesme, smijeha i igre djeci, koja svoj život provode u krevetićima, jako puno znači. Mi nismo mogli volontirati u toj bolnici jer je udaljena 330 km, ali smo kroz sedamdesetak pari čarapica pokazali malo pažnje i na trenutak promislili o tome tko u našoj blizini možda treba pomoć te kako živi dijete s Down sindromom ili dijete u kolicima koje smo vidjeli u gradu ili ga poznajemo.

Cilj je bio osvijestiti mlade ljude o tome da postoje njihovi vršnjaci koji žive u izolaciji. Neki od njih se svakim udisajem bore za život. Postoje djeca koja su toliko teško oštećenog mentalnog zdravlja da moraju biti pod stalnim liječničkim nadzorom. U bolnici su posebno zahvalni udruzi iz Italije „Vrt plavih ruža“ koja godinama šalje svoje volontere. Dobro je to što se i u Hrvatskoj konačno razvija ideja volontiranja. Volonter nije netko drugi, to možeš postati i ti u svakom trenutku.

Profesorica Jambrović: „Željela sam otići u posjet djeci koja borave u bolnici, ali sam to dugo odgađala. Bojala sam se da se neću snaći, da ću se uplašiti ili... Taj osjećaj je nestao s prvim korakom ulaska u bolesničku sobu. Jednostavno me neka sila privukla djeci. Nekoliko sati sam provela s djecom u igraonici. Oduševilo me jer se oni ne znaju pretvarati. Odmah pokažu odgovaraš li im ili ne, privuku te ili okrenu leđa. Neopisiv je osjećaj kad traže da po deseti put ponoviš istu radnju i to nagrade zadovoljnim pogledom. Odlazak u Bistru znači odmor od svakodnevice, osjećaj opuštenosti, zadovoljstva, ispunjenosti, prepuštanja, prihvaćenosti..."

 

Profesorica Vlašić: „Otišla sam u Gornju Bistru jer sam željela upoznati jednog dječaka. Bila sam svjesna da odlazim na mjesto na koje nije lako doći. Susrela sam se s tužnim ljudskim sudbinama i obuzela me tuga i bespomoćnost, ali nije ostalo na tome. Moje srce je tamo otkrilo nešto puno ljepše. Dječicu koja žude za ljubavlju i daju ljubav. Oni gledaju u tvoje srce i sve znaju. Zašto su dječica bolesna? Odgovora nema i zato se ne treba mučiti raznoraznim nagađanjima koja su čovjeku nedostižna. U Bistri se vrednuje pogled, dodir, osmijeh, pomoć pri presvlačenju i hranjenju, šetnja, igra, sve ono što vanjski svijet zaboravlja. Tamo postaješ ponovno čovjek. Ne razmišljaš o nepravdi jer svaka čovjekova borba tamo nema smisla. Ljepota i smisao otkriva se u dječakovim očima.“

 

Poruka profesorice Kušenić: „Naravno da ne razmišljaš o tome koliko si sretan što si zdrav. Nemoj biti lijen i radi na sebi svaki dan. Netko bi to možda htio, a ne može. Nematerijalne stvari, koje poklanjamo drugima, su neprocjenjive. Svatko može ubosti 100 kn i dati majicu koja ti ne treba. Moje Bistrance treba podragati, prošetati u kolicima, otpjevati im nešto i izvući im iskren osmijeh na lice. Oni vole čoko bananice, flips, sok i jogo desert. Ali ne znaju na sat, ne poznaju valutu, ne opterećuju se viškom kilograma, ne šminkaju se, ne kupuju štikle. Oni ništa od toga ne trebaju, ali svojim postojanjem učinili su da puno ljudi budu puno bolji nego su mislili da mogu biti. Skupljali smo čarapice i ispričali vam ovu priču. Drago mi je zbog toga. Nekome je to surova realnost, netko ni ne zna da takvo što postoji.

DOWN SINDROM - POVIJEST

PREDRASUDE O DOWN SINDROMU

ŽIVOT OSOBA S DOWN SINDROMOM

PLAKAT

  

 


 

KAKO DO NAS...

 

SATNICA ZVONJENJA

SAT     VRIJEME
1. 8.00-8.45
2. 8.50-9.35
3. 9.45-10.30
4. 10.40-11.25
5. 11.30-12.15
6. 12.20-13.05
7./0. 13.10-13.55
1. 14.00-14.45
2. 14.50-15.35
3. 15.45-16.30
4. 16.40-17.25
5. 17.30-18.15
6. 18.20-19.05

   

 
Dokumenti
MALA ANKETA
Koje jabuke najviše voliš?





CMS za škole logo
Poljoprivredna i veterinarska škola Osijek / Jadrovska 20, HR-31000 Osijek / ss-poljoprivredna-veterinarska-os.skole.hr / ured@ss-poljoprivredna-veterinarska-os.skole.hr
preskoči na navigaciju