Park prirode Kopački rit
Bio je topao, svibanjski dan kada smo se uputili iznajmljenim autobusom do Kopačkog rita. Prvo predavanje o Kopačkom ritu odslušali smo u replici suvare ispred Informativnog centra Parka prirode (slika 1 i 2). U suvarama nalik ovoj replici u Baranji su se do početka 20. stoljeća mljele žitarice i kukuruz. Za razliku od mlinova pokretanih vodom ili vjetrom, suvare su bile pokretane snagom volova i konja, a u vrijeme velike gladi i ljudskom rukom.
Slika 1. Predavanje u suvari. Slika 2. Predavanje u replici suvare Kopačkog rita.
Foto: mr. sc. J. Vizentaner
Nakon predavanja krenuli smo pješice sustavom mostova koji podsjeća na uništeni Sulejmanov most iz doba Turaka (slika 3 i 4). Taj je most vodio preko baranjskih močvara.
Slika 3. Šetnja mostovima Kopačkog rita. Slika 4. Pogled na most u Kopačkom ritu.
Foto: mr. sc. J. Vizentaner
Mostovi Kopačkoga rita vode do pristaništa na kojemu smo se ukrcali na brod. Vožnja je bila ugodna i poučna (slika 5 i 6). Vidjeli smo bijelu vrbu na njezinom staništu, ona je i povod našeg dolaska u Kopački rit.
Slika 5. Putovanje brodom. Slika 6. Putovanje brodom.
Foto: mr. sc. J. Vizentaner
Zašto smo se uputili u Kopački rit?
Vrbe, Salix, interesantne su nam zbog svoje uporabe u floristici i hortikulturi. Prilikom proučavanja literature saznali smo da je ekosustav Kopačkog rita naročito dinamičan, nepostojane izvornosti koja je uzrokovana promjenjivim ekološkim čimbenicima kao što su hidrološke prilike i utjecaj čovjeka. Park prirode Kopački rit prirodno je stanište bijele vrbe, Salix alba, koja je predmet našeg israživačkog rada.
O našem svijetu odlučuju oni koji se vode profitom, priroda se iskorištava do krajnjih granica, sve u svrhu novčane koristi. U tom procesu polako, ali sigurno, kroz razne klimatološke i biološke nedaće, postaje jasno kako je ljudski opstanak vezan uz opstanak biološke raznolikosti, a mi sami odgovorni smo za očuvanje iste. Nažalost, pojam biološke raznolikosti najčešće se krivo shvaća. Kopački rit idealno je mjesto za učenje o tome što je to zaista biološka raznolikost i prirodno bogatstvo, a to je bila i svrha našeg dolaska.
Svrha ove stručne ekskrzije bila je i doznati odgovore na pitanja kao što su: kako funkcionira Kopački rit, zašto je proglašen parkom prirode, a ne nacionalnim parkom, kako je postao parke prirode i mnoga druga.
Gdje se nalazi Park prirode Kopački rit?
Kopački se rit geografski prostire između 45° 32' i 45° 47' sjeverne geografske širine te 18° 45' i 18° 59' istočne geografske dužine te obuhvaća 17000 ha.
Ravničarski je to dio geografske cjeline Baranje, u sastavu Osječko-baranjske županije. Pretežito je nizinskog područja između rijeka Drave i Dunava te državne granice s Republikom Mađarskom. Prostire se sjeverno od rijeke Drave do ušća Drave u Dunav te uzvodno Dunavom na njegovoj lijevoj i desnoj obali, do nekadašnjeg pristaništa Kazuk. Istočna granica Parka prirode utvrđena je Državnom granicom prema Republici Srbiji.
Na širem području izvan Parka prirode, zapadno i sjeverno na rubu nekadašnje poplavne doline, nalaze se naselja Bilje, Kopačevo, Vardarac, Lug, Grabovac, Kneževi Vinogradi, Suza, Zmajevac, Batina i Zlatna Greda, od kojih je Bilje prijelazno, jače urbanizirano naselje, a ostala naselja su ruralna.
Na desnoj obali Drave, jugozapadno od Parka prirode, nalazi se grad Osijek, makroregionalno središte istočne Hrvatske, a na lijevoj obali prigradsko naselje Podravlje. Prema jugu i jugoistoku nalaze se naselja Nemetin, Sarvaš, Bijelo Brdo i Aljmaš. Sva ova naselja nalaze se na udaljenosti do 5,0 km zračne linije od Parka prirode.
Kako funkcionira Park prirode Kopački rit?
Područje Parka prirode je riječno-močvarna nizina (slika 7). Pri svakom izlijevanju voda u ritu se taloži muljevito-pjeskoviti nanos. Velika taloženja najfinijih čestica najveća su u najnižim dijelovima rita, barama i jezerima. Kada se voda počne izlijevati iz sustava kanala, prvo ostavlja najkrupnije čestice kao najteže. Procesu pomaže vegetacija na samim obalama. Dolazi do zasipanja i izdizanja terena. Na taj su način tijekom desetaka godina neka jezera značajno smanjila svoju površinu, a neka jezera i bare nestale su. Dobri su primjeri Crna bara i Belo jezero. Kopački rit i njegove bare iz godine u godinu sve su pliće i tako to traje stoljećima.
Fotografija 7. Bijela vrba – pejzaž.
Foto: mr. sc. J. Vizentaner
U Parku prirode Kopački rit pronađene su brojne biljne zajednice. Veliki dio Kopačkog rita pod različitim je zajednicama karakterističnim za poplavne šume. Ona koju smo došli vidjeti bila je Galio-Salicetum albae, zajednica bijele vrbe.
U Kopačkom ritu živi raznoliki životinjski svijet. Naročito je značajan Specijalni zoološki rezervat koji se prostire na 7000 ha.
Biološka raznolikost
Priroda se potrudila trajati u nebrojenim živim organizmima, od onih najsitnijih, virusa, do onih najvećih, australskih eukaliptusa koji narastu do 150 m visine. To ne znači kako u svim krajevima treba sve rasti, ne znači da u pustinji treba navodnjavati tropske biljke i slično. Unesene vrste znaju biti veliki problem bez obzira radi li se o životinjama ili biljkama, gljivicama ili bakterijama.
Bili smo u Kopačkom ritu, području u našem okruženju u kojemu se spojio utjecaj čovjeka i prirode, mjestu gdje je čovjek započeo priču koju je nastavila pričati sama priroda. Da je to zaista vrijedno područje pokazuje i Ramsarski popis u koji je uvršten i Park prirode Kopački rit.
Kopački rit područje je u kojemu živi preko 300 vrsta biljaka, beskralježnjaci (obilići, školjkaši, puževi, pijavice, kukci). Samo komaraca je nabrojeno 19 vrsta. Od kralježnjaka je nabrojeno: 54 vrste sisavaca, 291 vrsta ptica, 44 vrste riba. Ne smije se zaboraviti ni na gmazove i vodenjake koji su isto zastupljeni.
Kopački rit nadaleko je poznat po orlu štekavcu, crnoj i bijeloj rodi, sokolu i velikom vrancu. U Kopačkom ritu, od 2001. godine živi dabar, Castor fiber. Ponovo se pojavio nakon 200 godina.
Neke vrste biljaka nabrojane su u Crvenoj knjizi Republike Hrvatske.
Zašto je Kopački rit park prirode, a ne nacionalni park?
Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti. Nacionalni park zaštićen je prostor posebne ljepote i dobre prirodne očuvanosti, a gdje su ljudski utjecaji ograničeni ili ih uopće nema. Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti.
Kakva je situacija u Kopačkom ritu? Djelimično kultivirana. Istočno od današnjeg nasipa Zmajevac – Kopačevo u dijelu Robnjaka “Belje” još se naziru ostaci Abrechtova nasipa kojeg je uništila poplava 1926. godine. Prinasipne bare, dragocjeni vodeni prostori za ptice močvarice, predmet promatranja turista, nastale su za vrijeme gradnje današnjeg nasipa. Drugi nasip uz granicu Zoorezervata “Drava-Dunav” izgrađen je između 1967. i 1972. godine. Prelijepo “jezero” Sakadaš nastalo je 1927. godine namjernim probojem nasipa kako bi se ispustila voda nakon katastrofalne poplave 1926. godine. Iz jezera je vađen i pijesak te su rađene razne intervencije na dunavskim kanalima. Prosjeke, aleje, asfaltirane staze, prokopani kanali i dvije reverzibilne crpke svjedoče o ljudskoj aktivnosti na području Parka prirode Kopački rit.
Zaključak je jednostavan: ekosustav je izmijenjen čovjekovim djelovanjem i zbog toga ne može biti zaštićen kao nacionalni park.
Kako je zaštićen Kopački rit?
Kopački rit naš je najstariji park prirode. Ime mu potječe od mađarskih riječi kapocs što znači kopča i rét, što znači močvarna livada.
Princ Albrecht Habsburg Tascheni osnovao je Biološku stanicu “Albertina”. Princ je donio internu odluku o zaštiti dijela lovišta 1944. godine proglasivši ga Prirodnim zaštićenim područjem. Uprava uzgajališta divljači “Jelen” iz Beograda, a na zahtjev Zavoda za zaštitu prirode i naučno proučavanje prirodnih retkosti Narodne Republike Srbije, 1958. godine upućuje prijedlog Kabinetu Predsjednika Republike za osnivanje Nacionalnog parka “Moša Pijade”. S prijedlogom se nije složio hrvatski Konzervatorski zavod iz Zagreba. Protuargumentima je dokazano kako Kopački rit ne može biti nacionalni park. Nacionalni park znači odricanje od gospodarenja šumom, divljači, ribama i ostalim resursima.
Kopački rit zaštićen je 1967. godine. Ukazom Sabora Republike Hrvatske Kopački rit je postao Upravljani prirodni rezervat. Za vrijeme Domovinskog rata samozvana Republika Srpska Krajina Uredbom predsjednika proglasila je Nacionalni park “Jelen” u prosincu 1993. Odlukom Vlade Republike Hrvatske iz 1997. godine osniva se Park prirode Kopački rit.
Zbog iznimne prirodne vrijednosti Kopački rit je 1993. godine uvršten na Popis Ramsarskih područja. Na tom popisu su područja zaštićena Konvencijom o vlažnim područjima od međunarodnog značaja, osobito kao staništima ptica močvarica, koja je 1971. godine potpisana u iranskom gradu Ramsaru (tzv. Ramsarska konvencija).
Umjesto zaključka
Vidjeli smo prekrasne primjerke bijele vrbe; one najmlađe, one nešto starije, kao i one od kojih su ostale samo suhe grane i polomljena debla (slika 8). Vrbama je tu omogućeno početi i završiti svoj život po prirodnom slijedu. Ne svim vrbama, već samo jednoj vrsti – bijeloj vrbi (slika 9). Naime, samo ona može podnijeti takav vodeni slijed. Kako na školskom poligonu imamo ribnjak i duge slobodne površine, tako ćemo se odlučiti koju vrstu vrbe posaditi što bliže vodi.
Od deset učenika koji su krenuli na ovaj izlet, samo je jedan učenik već bio u Kopačkom ritu.
Slika 8. Ostatak nekada žive vrbe. Slika 9. Bijela vrba, Salix alba.
Foto: mr. sc. J. Vizentaner
Literatura
♫ Getz, D., 2005: Kopački rit, nacionalni park ili park prirode. U Priroda, mjesečnik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije, br. 934. Hrvatsko prirodoslovno društvo (1885), Zagreb, 33-39 p
♫ Majstorović, J., Getz, D., Brna, J, i R. Manojlović, 1998: Kopački rit – upravljani hidroekosustav. U Priroda, mjesečnik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije, br. 852-853, Hrvatsko prirodoslovno društvo (1885), Zagreb, 14-17 p
♫ Springer, O., 2003: Kopački rit park prirode Ekološki turistički vodič. U Priroda, mjesečnik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije, br. 913-914. Hrvatsko prirodoslovno društvo (1885), Zagreb, 64-65 p
♫ https://hr.wikipedia.org/wiki/Park_prirode_Kopa%C4%8Dki_rit
♫ http://pp-kopacki-rit.hr/oparku.html
♫ http://www.geografija.hr/hrvatska/suvara-u-kopackom-ritu/
Mi smo budući cvjećari i vrtlari: Antonija Došen, Jelena Kruljac, Sara Jurakić, Vanessa Jurić, Monika Kovač, Mato Lukić, Katarina Milas i Mateja Žvigač. Zajedno s našom nastavnicom, mr. sc. Jasenkom Vizentaner, osvojili smo drugo mjesto na natječaju Novog lista i INA-e za najbolji eko projekt. Dali smo mu ime “Vrbe u našim glavama i nogama”. Na putu znanja povremeno su nam se pridružili i naši kolege vrtlari, Mateja Flac i Žolt Molnar. Puno nam je pomogla i Irena Ostrički Gerber, mag.bibl. et mag. educ. philol. croat., brinući se o nama u školskoj knjižnici. Vrbe su bile u našim glavama i našim nogama nekoliko mjeseci.
Vrbe i šume vrba su uobičajene za krajolik u blizini Osijeka. Vrbama se koriste cvjećari stvarajući različite florističke izričaje. Od vrbinih izbojaka pletu se košare koje upotrebljavamo u floristici. Mi smo floristi, živimo, školujemo se i/ ili radimo u Slavoniji, a prekrasni Kopački rit, carstvo bijele vrbe, nam je u neposrednoj blizini. Zato nije čudo što smo se odlučili krenuti putem vrba. Na tom putu dali smo posla našim nogama, a glave smo napunili novim znanjima.
Knjižnica Poljoprivredne i veterinarske škole Osijek bila je prvo mjesto skupljanja znanja. Pregledali smo sve stručne časopise. Na školskom vježbalištu naučili smo prepoznati neke od puno vrsta vrba. U Rasadniku Višnjevac Hrvatskih šuma Uprave šuma Podružnice Osijek vidjeli smo kako se uzgajaju sadnice vrba. Slavonija, a naročito Baranja obiluje šumama vrba. Prekrasni primjerci bijele vrbe, Salix alba L., mogu se vidjeti u Javnoj ustanovi Park prirode Kopački rit u sklopu pravih ritskih šuma bijele vrbe, Galio-Salicetum albae. Tamo smo proučavali stanište bijele vrbe. Jedna sjenica u Kopačkom ritu bila nam je odličan zaklon od sunca dok smo slušali zanimljive podatke o vrbama koje nam je ispričao Berislav Vinaj, inžinjer šumarstva Hrvatskih šuma, voditelj projekta „Šuma u školi i škola u šumi“.
Vrbe, Salix L., su rod drveća, grmova i polugrmova. Ima ih oko 300 vrsta. Uspijevaju na zaista širokom području koje uključuje Europu, Aziju i sjevernu Afriku. Pod normalnim uvjetima vegetacije pojavljuju se u obliku drveća i grmlja, a u krajnje surovim prilikama visokih planina i Arktika mogu se pojaviti u obliku polugrmova ili zeljastih biljaka. Ovaj rod ima dugu povijest. Poznati su fosili iz gornje krede (razdoblje u kojemu su „carevali“ dinosauri, a završilo je prije 65,5 milijuna godina). U postglacijalnom razdoblju pratile su povlačenje leda, pa se tako mogu naći i na Arktiku.
Nismo imali priliku putovati dalje od Baranje, ali naučili smo puno. Nastavite čitati i saznati ćete što smo sve radili i što smo naučili.
Knjižnica kao izvor znanja
Po prva znanja nismo morali daleko otići. Naša je učionica u prizemlju zgrade. Morali smo proći samo široko stepenište i popeti se njime na prvi kat. Zatim smo skrenuli u hodnik, lijevo. Na sredini staklenog hodnika, opet na lijevoj strani, nalazi se knjižnica. U sredini prostorije složeni su stolovi s prilično udobnim stolicama. Gotovo sve smo ih zauzeli u žaru traženja novih i novih podataka o vrbama. Listali smo časopise: Priroda, Hrvatske šume, Agroglas…
Zanimale su nas vrbe i njihova staništa, naročito Kopački rit. Sve što smo pronašli, stavljali smo na odvojenu hrpu koju smo kasnije dodatno proučavali. Imamo mogućnost sadnje drveća i grmlja oko škole, naročito onog koje će nam koristiti u nastavi, kako dendrologije, tako i u praktičnoj nastavi cvjećara i vrtlara. Ako želimo posaditi nama zaista korisne vrste, ako ih želimo pravilno uzgajati, moramo ih prvo proučiti. Rod vrba ima preko 300 vrsta i sve ih ne možemo posaditi u školskom vrtu. Ali, zato se možemo odlučiti barem za još dvije-tri uz naših nekoliko koje rastu oko škole. To je i bio jedan od ciljeva ovog ekoprojekta.
Uz pomoć profesorice Ostrički Gerber lakše smo se snalazili na visokim policama punim knjiga i stručnih časopisa. Kako bi koji slog časopisa pregledali, nastavnica Jasenka Vizentaner donijela bi drugi. Bilo je zabavno jer smo, listajući, uspjeli čitati i o drugim stvarima koje smo pronašli u stručnoj literaturi.
